In memoriam

PREDRAG MATVEJEVIĆ (Mostar, 1932 – Zagreb, 2017.)

post image

U Imenu ruže, Umberto Eco piše: ”Ljudi su nekad bili veliki i lijepi (sad su djeca i patuljci), no ova činjenica je samo jedna od mnogih koja svjedoči svijetu koji sijedi”.

Predrag Matvejević, koji je talijanskog i svjetskog pisca dakako poznavao, i sam je uvijek bio uz gigante: najprije uz Krležu, naravno – kao James Boswell Samuelu Johnsonu – i knjigom i audio-snimkom Razgovora s Krležom koje će nekima od nas promijeniti život doslovno; Matvejević sa Sartreom i Malrauxom ali i, kako piše jedan talijanski list, “uvijek uz bok” disidentima Istočnog bloka, Saharovu i Havelu, Kunderi i Sinjavskom. Možda zbog toga, zbog takva okruženja, a uz njegovu sitnu staturu pride, nismo primijetili nešto sve donedavno.

Prije nekoliko godina, nakon piščevog povratka iz svijeta, kamo je u okrutnom okretu historije i sam tiho protjeran devedesetih, gostovao je jedne nedjelje u televizijskom programu uživo, emisiji koja je postala stvar prestiža pa se većina javnih ljudi u nas potajno nada da će u nju biti pozvana. No, čim je Matvejević počeo govoriti, tanušnim, visokim glasom ali profesorski sigurno, bez zastajkivanja, poštapalica, diskurzivno i sa širokim zamahom gdje je tema prelazila u temu bez napora – naglo se sve smanjilo oko njega. Zazračila je one nedjelje energija autoriteta, biografije i djela Matvejevićevog i, ne htjevši to, svela što je ostalo od nekad dičnog kulturnog centra, na sadašnju i pravu mjeru. Kako je samo malena postala popularna emisija, s njom i studio i televizija, a odjednom i grad i čitava zemlja i kultura u kojoj pisci ne čitaju i ne govore nijedan jezik osim maternjeg (pa onda ni njega ne mogu dobro znati), sve pojačano u jakom kontrastu s poliglotom Matvejevićem i tucetom njegovih knjiga pisanih direktno na francuskom i talijanskom. S Matvejevićem – doktorantom Sorbonne i, u sretnoj životnoj kružnici, kasnije profesorom svoje akademske alme mater, nositeljem Legije časti, talijanskim parlamentarcem i, čemu sam svjedočio, prvim našim piscem za koga ta velika i ravnodušna kultura uopće zna. I kod kuće (?), čovjekom koji je nekad u Jugoslaviji javno branio politički napadnute kolege, da bi ga u neovisnoj Hrvatskoj pred kraj života tužio jedan šovinistički, intelektualni miš.

I, tek tada kao da smo uvidjeli to da Eco nije bio sasvim u pravu.

Panoptikum 136 / Mart 2017

GRAND PRIX BITEFA DOBIO BURGH TEATAR

post image

Grand prix 50. Bitefa osvojila je predstava “Urnebesna tama” bečkog Burgh teatra, koja je dobila i nagradu Politikinog žirija, a specijalna nagrada dodijeljena je predstavi “Jašući oblak” Rabija Mruea iz Libana i francuskoj “Sviti br 2”, koja je osvojila i nagradu publike.

Pobjednička predstava 50. Bitefa “Urnebesna tama” odnijela je i nagradu za najbolju režiju koju je Dušanu Davidu Paržižeku dodijelio Politikin žiri. Predstava, nastala prema tekstu mladog njemačkog dramskog pisca Wolfram Lotza, govori o rastućoj autodestrukciji današnje civilizacije kroz šaren spektar likova koje izvode četiri glumice (somalijski pirat, zapadni vojnici, srpski švercer u afričkoj džungli, papagaj koji govori, zapadni mistici…). Lotz tematizira aroganciju zapadne civilizacije u percepciji “drugosti”, a postavljajući pitanje o smislu suvremene civilizacije, pokreće i pitanje o smislu suvremenog kazališta – da li je ono mjesto pobune ili malograđanskog konformizma.

Dobitnici nagrada proglašeni su na oproštajnom partiju jubilarnog Bitefa, održanom nakon predstave “Nad grobom glupe Evrope” riječkog HNK Ivana pl. Zajca u Madlenianumu, koja je podijelila festivalsku publiku.

Panoptikum 136 / Mart 2017

DANI SRPSKOG FILMA U ZAGREBU

Biseri srpske kinematografije, uz izbor suvremene filmske produkcije, iz fonda Jugoslovenske kinoteke bit će prikazani, na Danima srpskog filma u Zagrebu od 3. do 7. aprila u kinu Tuškanac. Na programu su prvi srpski igrani film “Karađorđe” iz 1911. godine (Život i dela besmrtnog vožda Karađorđa), u režiji Čiča Ilije Stanojevića, kao i “Grešnica bez greha” (1930) Koste Novakovića i “Nevinost bez zaštite” (1942) Dragoljuba Aleksića. Kako tim povodom ističe ugledni hrvatski filmski kritičar i teoretičar Nenad Polimac, srpska kinematografija jedina u regiji ima dobro sačuvana ostvarenja nastala u razdoblju do Drugog svjetskog rata. Možete to provjeriti na DVD-ima i Blu-Ray diskovima koje redovno izdaje Jugoslovenska kinoteka, poručuje Polimac i dodaje da je taj fascinantni uvid u daleku prošlost plod pomnog pretraživanja zbirki starih filmova privatnih kolekcionara, kao i dobre saradnje sa drugim svjetskim kinotekama.

Iz perioda socijalističke Jugoslavije uvršteni su popularni filmovi “Maratonci trče počasni krug” Slobodana Šijana i “Specijalno vaspitanje” i “Nacionalna klasa” Gorana Markovića, kao i “Plastični Isus” nedavno preminulog redatelja Lazara Stojanovića.

Od novije produkcije odabrani su “Tilva Roš” Nikole Ležajića, “Vlažnost” Nikole Ljuce, “Travelator” Dušana Milića, “Otvorena” Momira Miloševića, “S/Kidanje” Koste Đorđevića, “Praktični vodič kroz Beograd sa pevanjem i plakanjem” Bojana Vuletića i “Inkarnacija” Filipa Kovačevića.

Panoptikum 136 / Mart 2017

SRBIJA ČITA/ČITAJ SRBIJU

post image

Srbija se predstavlja na Međunarodnom sajmu knjiga u njemačkom Leipzigu od 23. do 26. marta postavkom “Srbija čita/Čitaj Srbiju” koja, u organizaciji Ministarstva kulture i informisanja, obuhvaća oko 300 aktuelnih knjiga: djela domaćih pisaca prevedena na njemački jezik, izbor iz suvremene pjesničke i prozne produkcije, nove tomove sabranih djela srpskih klasika, kapitalne monografije iz kulture i umjetnosti, izbor teorijske literature…

Dizajn srpskog štanda posvećen je nobelovcu Ivi Andriću, povodom 125 godina od njegovog rođenja, a o uticaju Andrićevih djela na suvremenu srpsku književnost govorit će pisci Vladimir Kecmanović, čiji se roman Osama referira na Andrićevu Prokletu avliju, te Vule Žurić, aktuelni dobitnik Andrićeve nagrade za knjigu priča Tajna crvenog zamka.

Kronika 136 / Mart 2017: U znaku Svetog Save

BEZ NAGRADE ZA NAJČITANIJEG VELIKIĆA

post image

Sudbina nagrade za najčitaniju knjigu u bibliotekama u Srbiji, koju je dodjeljivala Narodna biblioteka Srbije (NBS), zavisit će od odluke Zajednice matičnih biblioteka, saopćio je 3. marta upravitelj NBS-a Laslo Blašković povodom burnih reakcija koje je izazvalo ovogodišnje nedodjeljivanje tog priznanja. Blašković se pritom zauzeo za slovenski model, koji se primjenjuje i u Hrvatskoj, prema kojem pisci dobivaju novac iz proračuna od svake posuđene, a pretpostavlja se i pročitane knjige.

Ocjenjujući da nagrada za najčitaniju knjigu u mreži javnih biblioteka Srbije od samog početka nije bila dobro koncipirana, Blašković je u pisanoj izjavi naveo i da je zbir pozajmlјenih knjiga “samo statistički podatak, uz to prilično neprecizan, jer bibliotekarstvo u Srbiji nije na takvom tehnološkom nivou da se sa sigurnošću može utvrditi tačan broj pozajmlјenih, a kamoli broj pročitanih knjiga”.

Kriteriji su, kako je dodao, oduvijek bili nejasni, nedefinirani i “čitava ta stvar pre je ličila na falsifikat stvarnosti, nego na relevantnu i tačnu činjenicu”. Zbog toga je Upravni odbor NBS-a odlučio da se ne daje nagrada. “Rečju, ove godine, nagrada nije ukinuta, ali ni njen laureat nije unapred proglašen činom objavlјivanja spiska ‘najčitanijih’ knjiga”, naveo je Blašković.

Nagrađivani pisac Dragan Velikić, čiji je roman “Islednik” bio najčitaniji u bibliotekama u 2016. godini, izjavio je tim povodom da ga prije svega uznemirava način na koji je nagrada ukinuta – par dana uoči uručenja i bez suvislog objašnjenja, po modelu najnižeg partijsko-birokratskog djelovanja. Velikić nije prisustvovao obilježavanju Dana NBS-a, čiji je program prvobitno uključivao i razgovor sa njim na temu “Najčitanija knjiga u 2016. godini”.

Prošle godine je nagradu za najbolju knjigu u mreži javnih biblioteka u 2015. godini dobio Filip David, za roman “Kuća sećanja i zaborava”, za koji je dobio i NIN-ovu nagradu i koji je bio i najčitanija knjiga u bibliotekama u 2015.

Panoptikum 136 / Mart 2017

GOVORIMO LI ISTIM JEZIKOM?

Deklaracija o zajedničkom jeziku, koja se pripremala duže razdoblje, službeno je predstavljena 30. marta u Sarajevu. Na predstavljanju su govorili profesor na sarajevskom Filozofskom fakultetu Enver Kazaz, hrvatska spisateljica Ivana Bodrožić, srpski pisac Vladimir Arsenijević iz Udruženja Krokodil, crnogorski pisac i novinar Balša Brković te Borka Pavićević, direktorica beogradskog Centra za kulturnu dekontaminaciju. Glavna tema bilo je referiranje na burne reakcije koje je Deklaracija izazvala i prije nego što je objavljena. Govornici su objasnili da im cilj nije bio stvaranje novog jezika.

„Govorimo jezikom koji svi razumijemo, tako se sporazumijevamo i u inozemstvu. Suština je jednostavna i svodi se na to da je car gol. To nas je dovelo do Deklaracije jer smo htjeli da diskusije urode alatom kojim ćemo pokušati mijenjati stvari u društvu. Inicijativa je došla od mladih ljudi iz Sarajeva, na njoj se radilo nekoliko mjeseci, raspravljali smo, pa čak se i svađali preko mejla i uživo. Danima smo preplavljeni medijskim reakcijama te smo zato odlučili jučer objaviti tekst Deklaracije i pozvati ljude da je potpišu 20 sati prije konferencije. Potpisalo ju je već prije 2000 ljudi. Sve te reakcije pokazuju koliko to ljude ‘grebe’, koliko se o tome raspravlja“, rekao je Vladimir Arsenijević.

U Hrvatskoj se dosta senzacionalno i promašeno počelo izvještavati o Deklaraciji, rekla je Ivana Bodrožić i naglasila da iza njih ne postoje političke institucije i stranke. „Nakon rata dogodilo se to da smo svi postali prisiljeni paziti kako govorimo, da ne govorimo čisto. Moja baka je bila Hrvatica i cijeli je život govorila na ekavici. Kada sam pisala svoj prvi roman, pisala sam njezine dijaloge na ekavici i jako sam se loše osjećala kad je došao lektor i htio to mijenjati u ijekavicu. To pokazuje da nas se pokušava emotivno i strukturno osakatiti kad je riječ o jeziku’, rekla je Bodrožić. Borka Pavićević je rekla da neki kažu da je ova Deklaracija provokacija, ali nema ništa loše u vezi provokacija u kulturi i umjetnosti.