Srbi u Petrinji

PRIJE NEGO ŠTO JE DOŠLO ZLO, SVE JE BILO DRUGAČIJE

post image

Poslije masovne rasprodaje srpskih kuća, višegodišnjeg ekonomskog beznađa i privredne apatije, bez pozitivnih i poduzetničkih vjetrova, većinska hrvatska i srpska zajednica svedena na demografsku minijaturu, nisu ostvarile osnovni suživot, već i dvadeset godina nakon ratnih dešavanja povlače ratne konopce

 

Sve sretne porodice, nalik su jedna drugoj, a svaka nesretna, nesretna je na svoj način, rekao je Tolstoj. Ova čuvena izreka oslikava i srpsku zajednicu koja je posljednje dvije decenije doživjela stravične nesreće, materijalna i duhovna razaranja, duboke podjele u cijeloj Hrvatskoj.Ipak, od grada do grada, od regije do regije, dubina te nesreće nije ista, kao ni razmjeri njenih posljedica. Nakon prohujalih nesreća, neke sredine zaliječe svoje rane, pa zbog opstanka i budućnosti krenu dalje. Neke pak jedino i žive u svojoj nesreći i svako malo čeprkajući po ranama ne daju da izađu iz bolne prošlosti. Jedna od sredina gdje je srpska zajednica doživjela drastične promjene jeste banijski grad Petrinja koja je do devedesetih godina u tadašnjoj Jugoslaviji predstavljala grad rada i prosperiteta, grad koji je bio primjer drugima. Tada bogata i kompaktna srpska zajednica u ovom, kako su znali reći, glavnom gradu Banije, brojala je čak 15.969 pripadnika na popisu stanovništva 1991. Jedan od rijetkih, razvijenijih gradova u Hrvatskoj gdje su Srbi bili brojniji od danas većinskog naroda čiji je broj tada iznosio 15.790 izjašnjenih Hrvata. U gradu učitelja, lončara i mesa živjelo je i 1814 Jugoslavena, uglavnom etničkih Srba. Dvije decenije kasnije, ova statistika doživjela je katastrofalnu preobrazbu. Broj izjašnjenih Srba pao je na svega 2710 žitelja, a broj većinskog naroda se popeo na 20.925 stanovnika. No, koliko god ove brojčane razlike izgledale loše po srpsko stanovništvo, stanje zajednice koja je ostala u tragovima, još je lošije.

 

Raspad iluzija
Više nego bilo koja druga gradska sredina u Hrvatskoj, Petrinja je sretnih vremena dvadesetog vijeka privlačila srpsko stanovništvo iz banijskih sela u svoje okrilje, prihvatala ga i uzimala od njega ono najbolje, razvijajući i svoj urbani duh, ali i svoje novopridošle stanovnike iz petrinjskih, dvorskih, kostajničkih i glinskih sela brzo integrirala u urbane građane. Grad Gavrilovića i Slavijatransa, privrednih giganata prepoznatljivih ne samo na prostorima bivše Jugoslavije, nego i Evrope i svijeta, prilivom ruralnog stanovništva, nije postojao ruralniji, nego sve urbaniji, držeći svoj nivo i razvijajući se.
U takvim prirodnim i društvenim okolnostima, srpska zajednica Petrinje i petrinjskog kraja izgradila je poseban identitet zasnovan na radu kao svom životnom izboru, ali i istorijskom opstanku. Slabo mareći za vjerski identitet, nedovoljno poznavajući vlastitu istoriju i kulturu, izjašnjavali su se kao Srbi, a živjeli kao Jugosloveni.
Raspad te države i buđenje iz jednog idealističkog života ranih devedesetih bilo je za Srbe Petrinje sasvim neočekivano i turbulentno. Misteriozni nestanci građana srpske nacionalnosti, miniranje i rušenje srpskih kuća i lokala, pa čak i po drugi put, poslije 1941,. rušenje srpske pravoslavne crkve svetog Spiridona koja je sagrađena još 1785., uzdrmali su njihove temelje vjerovanja u rad i zajedništvo. Preko noći morali su odlučiti kuda i kamo. Grad koji je činio velik broj miješanih brakova raspadao se u labirintu životnih puteva koji su se sjekli prekidajući decenijske vrijednosti u koje su se još do jučer zaklinjali. Jedni su kretali prema Posavini i Pokuplju, i većim gradskim centrima Zagrebu i Sisku, drugi prema zelenim banijskim brežuljcima Šamarice i još dublje prema Dvoru, Bosanskoj Krajini, Kozari, Banjaluci, mjestima koji su duboko u sebi decenijama skrivali rane i traume Drugog svjetskog rata.
Jedni i drugi napuštali su svoj grad razvoja i blagostanja samo sa vrećicama u ruci, sasvim nespremni za bijeg u nešto što ih nije privlačilo i što im nije nudilo rad i radost. A Petrinja je ostajala na prvoj, borbenoj crti, prkoseći i dalje zadnjim snagama jednog prosvjetiteljskog i kulturnog grada. Granate i zločini nizali su se sa obje zaraćene strane bespovratno uništavajući urbanu priču Petrinje koja je svoj zadnji čin završila egzodusom dotada većinskog srpskog stanovništva avgusta 1995. i više-manje uspješnog migracionog talasa iz Bosne, i za Petrinju je počelo novo poglavlje u kom se jedva prepoznaju tragovi nekadašnjeg aristokratskog, urbanog grada.

 

Nepoželjna ojkača
Istovremeno, uništavanjem zidova zgrada na petrinjskim ulicama, dizali su se zidovi među dojučerašnjim rođacima, prijateljima, komšijama, zidovi koji su možda više nego u drugim sredinama pokazali svu svoju okrutnost. Početkom mirne reintegracije u Istočnoj Slavoniji, Baranji i Zapadnom Sremu, počeli su i srpski povratnici kapati u Petrinju. Dočekivala ih je krajnje, neprijateljska atmosfera. Okretanje glave bilo je najprijatnije iskustvo. Srbi, naravno, uglavnom starije dobi, ne da nisu mogli prići svojoj kući, nego nisu smjeli proći svojom ulicom. Fizički napadi, podmetanja bombi bili su skoro normalna pojava. Posla za policiju bilo je napretek. Ali poruka je bila više nego jasna.
U zatrovanoj atmosferi koja je ponovo mirisala na krv, Srbi Petrinje su pohrlili iskoristiti što se iskoristiti da od njihove nekada bogate imovine u kojoj su uživali stranci koji su svojim rukama mlatili sa potvrdom na kojoj se nalazio državni pečat da mogu slobodno živjeti u njihovoj kući na koju oni više nemaju nikakvo pravo. Krenuo je val masovne prodaje petrinjskih kuća. Većinski narod dobro je znao iskoristiti novonastalu situaciju i srpske kuće koje su nelegalno koristili, pokupovali su preko agencija za sitne novce, i postali njihovi vlasnici. Početkom dvijehiljaditih godina, smjenom vlasti na državnom nivou, jačanjem međunarodnih humanitarnih organizacija koje su na petrinjskom području bile izuzetno aktivne, međunacionalne netrpeljivosti na liniji pobjednici – poraženi počele su se negdje gubiti u zraku. Ali svako malo opominjući da novo doba suživota je još jako daleko i u magli. Jedno od njih desilo se na skoro održanom prvom festivalu ojkače kada je grupa od dvadesetak izgrednika, koji se tituliraju braniteljima i pravašima, uz pripadajuću ikonografiju upalaa u dvoranu Hrvatskog doma i s balkona uz prijetnje i pjesmom Oj hrvatska mati, nemoj tugovati prekinula prvi nastup.
“Ovakav festival nije poželjan u hrvatskom gradu Petrinji. Ojkača za nas predstavlja četnički teror i klanje. To je smišljena provokacija jer se festival mogao održati u Jabukovcu ili negdje drugdje, ali nikako ne u samoj Petrinji”, izjavio je tada medijima Darko Dumbović, šef pravaša i u nekoliko navrata, čak jedno vrijeme i u mandatu sadašnje lijeve koalicije, predsjednik gradskog vijeća.
Osim što su udarili na zajedničku vjekovnu kulturnu tvorevinu Hrvata i Srba kao što je ojkača, pravaši su prijetnjama koje su se širile društvenim mrežama, uspjeli onemogućiti i defile gradom koji je uobičajen pri sličnim folklornim susretima po gradovima širom Hrvatske i Evrope. Pošto je policija procijenila da ne može zaštititi povorku u narodnim nošnjama, zamolila je organizatora da otkaže defile. “Šalju nas u seoske sredine, što je van pameti. Mi smo Petrinjci koji smo se rodili u Petrinji i imamo pravo pjevati u Domu. Iako ima naziv Hrvatski dom, taj su dom zajednički gradili Srbi i Hrvati, a oni koji nam uskraćuju to pravo nisu ni učestvovali u njegovoj gradnji”, rekla je organizatorica Festivala i predsjednica petrinjskog Pododbora “Prosvjete” Mara Vilus.
Sve se to desilo u gradu gdje je na vlasti lijeva koalicija koja je bila informirana o programu prvog festivala ojkače, pa je čak i sam grad prihvatio njeno pokroviteljstvo. “Nažalost, iz Petrinje je na državnim televizijama poslana još jedna ružna poruka nekolicine branitelja koji su sebi dali pravo da tumače da se jedan kulturni događaj ne bi trebao održati u Petrinji, u Hrvatskom domu, nego u nekom od sela. Neki slučajni prolaznik pitao bi se zašto Srbi ne mogu pjevati u Petrinji, a mogu u selima? Da li netko želi poniziti, podcijeniti zajednicu, ili možda smatraju da ta petrinjska sela pripadaju nekom drugom svijetu. Moje mišljenje da je svaki pedalj Petrinje Petrinja i da nema razlika između Jabukovca, Blinje, ili Hrvatskog doma u Petrinji. Nalazimo se u 21. stoljeću, prošlo je 20 godina od Domovinskog rata, ojkača je i hrvatsko kulturno blago, i život treba krenuti dalje. Nažalost, rat u glavama nekih ljudi nikada neće prestati, i oni jednostavno na tome temelje sav svoj život. Na sreću, ponašanje nekolicine branitelja nije naišlo na odobravanje većine stanovništva. Ali ipak prešutno, skoro stidljivo”, ocijenila je zamjenica gradonačelnika Petrinje i predsjednica petrinjskog SDP-a Svjetlana Lazić koja je u ime gradonačelnika Darinka Dumbovića prisustvovala Festivalu.
Da je, međutim, za incident na Festivalu ojkače kriva navodna nespretnost organizatora smatra Branko Prošić, gradski vijećnik HNS-a i novoizabrani predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine grada Petrinje. “Nisam ni znao da se organizira taj program. Iako je gradonačelnik bio informiran i grad Petrinja pokrovitelj, trebalo je pažljivije, mekanije i fleksibilnije pristupiti toj organizaciji i kontaktirati braniteljske udruge”, reći će Prošić. “Zašto je to bilo potrebno može razumjeti samo onaj tko ovdje živi, tko zna puls ovdašnjih ljudi. Branitelji nisu imali ništa protiv tog festivala, ali su imali protiv toga da to bude baš u Petrinji, u Hrvatskom domu, ali i to se moglo s njima ranije razgovorom riješiti”, kaže Prošić.

 

Bratstvo i jedinstvo
A nekada, rekli bi Petrinjci prije zla devedesetih, bilo je sve drugačije. Svi, i Srbi i Hrvati, pjevali su i nastupali zajedno. I nije bilo potrebe za razdvajanjem. Postojalo je jedinstveno kulturno-umjetničko društvo “Dušan Ćorković”, nazvano po narodnom heroju srpske nacionalnosti, i zajednički pjevački zbor “Artur Turkulin”, koji je dobio ime po narodnom borcu Hrvatu. “Sve je bilo u duhu bratstva i jedinstva. Iako s današnje točke gledišta, takav način života izgleda nevjerojatno, sve je bilo iskreno. Nacija se nije isticala. Bilo je takvo vrijeme da nije bilo potrebe da se borimo za svoj identitet, za svoju pjesmu, da istječemo tko smo i što smo. Kroz kulturne programe bili su zastupljene pjesme i plesovi iz svih krajeva tadašnje Jugoslavije. Nije bilo podjela. Pjevalo se od duhovnih do partizanskih pjesama”, prisjeća se Mara Vilus vremena idealizma u kojem je srpsko stanovništvo, identificirajući se sa komunističkom partijom, gubilo svoj identitet temeljeći ga jedino na razlici od Hrvata i partizanskom nasljeđu.
“Ljudi su pjevali zajedno, igrali zajedno, samo što su predstavnici hrvatskog naroda išli u crkvu, a srpski u Socijalistički savez. Srbi su u velikoj većini imali osjećaj nacionalne pripadnosti srpskom narodu, i Jugoslaviji kao svojoj državi. Hrvati su u najvećem broju slučajeva osjećali pripadnost svom hrvatskom narodu i težnju za izgradnjom hrvatske države. Ali ni jedni, ni drugi to nisu javno govorili. Tada je govor o nacionalnoj pripadnosti bila stvar za kuću, ne za kafanu. Bio je to socijalizam, društveno uređenje u kojem su mnoge stvari bile potisnute. Tek kada se taj svijet raspadao, vidjelo se da su ispod tog sloja neke energije bile loše, ali koje su ipak bile mnogo jače i utemeljenije od svega onog što je bilo dostignuto”, otvoreno o tankom identitetu petrinjskih Srba govori rođeni Petrinjac sa beogradskom adresom Petar Lađević, direktor izdavačke djelatnosti.
Tananost tog identiteta činilo je slabo prisustvo vjerskog identiteta koji se jedino održavao putem dobro posjećenih narodnih zborova u Blinji, Mačkovom Selu, Buzeti, ali ne zbog vjerovanja, nego zbog zabavnog života. “Bili smo Srbi, ali što dalje od crkve. Za vrijeme narodnih zborova više ljudi je bilo oko crkve nego u crkvi. Ipak, život Petrinje, i srpske, i hrvatske zajednice toga vremena obilježio je prota Branko Jakšić koji je generacije i generacije naučio engleski jezik. Kod prote Jakšića išlo se učiti engleski, ali nije se dolazilo na liturgiju i vjeronauk”, govori Lađević o gradskim crticama.

 

Privredni razvoj
Na rad i razvoj, kao okosnicu identiteta i života predratnih petrinjskih Srba sasvim sigurno utjecao je i izraziti privredni razvoj petrinjskog kraja. Prometno uvezana željeznica od Siska do Karlovca kojom se putovalo popularnim Ćirom, razvijena mreža autobusnih linija, otvorenost prema Zagrebu, visoka zaposlenost, povoljna stambena izgradnja, velika solidarnost, niski krediti, zavidna cirkulacija ljudi, razvijen društveni život, bili su faktori koji su ne samo od Petrinje, nego i njenih sela učinili primamljiv životni prostor.
Primjera radi, Miočinovići, zadnje selo petrinjskoj kraja, podno same Šamarice, imalo je 12 dnevnih linija zahvaljujući kojima su ljudi sa sela neposredno živjeli sa gradom. Zahvaljujući svom geografskom mjestu i jednom od velikih petrinjskih direktora Dragi Prošiću, Petrinja je uspjela da napravi Slavijatrans, jednu od najozbiljnijih saobraćajnih firmi ne samo u Hrvatskoj, nego i u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. U svoje zlatno doba Slavijatrans je brojao 350 voznih jedinica i zapošljavao oko 1200 zaposlenika.
Ipak ono što je obilježilo Petrinju jeste veliki uspon mesne industrije Gavrilović čije je formiranje 1811. bilo presudan moment urbanizacije Petrinje. Svojim radom i uspjehom Gavrilović ne samo da je utjecao na sam grad, nego je bio i pokretač razvoja banijskog sela. Gavrilović je držao cijelu Baniju, i Kordun, a veliku farmu imao je čak kod Gnjilana, na Kosovu. “Zahvaljujući Gavriloviću banijsko selo je živnulo i dobilo šansu za bolji život i razvoj. Za vrijeme Živka Juzbašića razvila se poznata banijska koncepcija koja je osmišljavala razvoj stočarstva, a još od kraja pedesetih godina prošlog vijeka počele su prve kooperacije. Kretalo se sa 50-60 komada stoke po tunusu, a kada su se kooperacije snažnije razvile, pojedini kooperanti isporučivali su u tunusu i po hiljadu komada stoke. U zlatno doba Gavrilović je okupljao 5000 kooperanata, a u proizvodnoj žici radilo je 3500 radnika, a zajedno sa velikom prodajnom mrežom širom bivše Jugoslavije Gavrilović je brojao ukupno od pet do šest hiljada radnika. Kada se uzmu u obzir kompletne familije, može se reći da je Gavrilović hranio 20.000 ljudi, a to je jedan grad. Bilo je to vrijeme kada se Petrinja mogla pohvaliti sa čak 11.500 radnika”, navodi Đorđe Komljenović koji je 28 godina proveo u Gavriloviću i bio direktor nabave. “Sve što je u svijetu izlazilo novo, to je Gavrilović usvajao. Zahvaljujući direktoru Paji Manojloviću izgrađena je nova fabrika. Poseban uspjeh Gavrilović je postigao sa nadaleko poznatom zimskom salamom o kojoj je nastao i čuveni mit o mesaru u čijoj blizini nitko nije mogao biti dok je radio Gavrilovićeve ‘tajne’ sastojke, i dugo se špekuliralo u čemu je stvarno bila njena tajna. Tek jedan dio struke znao je reći da je ključ bio spoj petrinjske vode i klime. Sada mnogi već rade te zimske salame, i vjerojatno već moderna tehnika može otkriti što sve ima u jednoj salami”, govori Komljenović o slavnim vremenima kada je Gavrilović vladao inostranim tržištem.
Velike količine mesa i mesnih prerađevina sa simbolom Gavrilovića, djevojčicom u šestinskoj nošnji, brodovima i šleperima odlazilo je u 28 zemalja svijeta, među kojima su bili i Njemačka i Amerika. U Labinu Gavrilović je imao usidren brod koji je čekao stotine komada junadi i izvozio u Italiju, i dalje u arapski svijet. Proizvode Gavrilovića kupovao je čak i NATO zbog čega je ovaj petrinjski gigant bio pod strogim okom američkih inspekcija koji su Petrinjcima odavali priznanje i govorili da je Gavrilović jedan od svjetskih pogona gdje se na jednom mjestu sve nalazi: od sirovine do proizvoda, kompletan proces proizvodnje i prerade, ali i prodaje i marketinga. “Gavrilović je bio fenomen u svom vremenu i formula uspjeha koju su svi željeli prepisati. Pred nesretne devedesete digli smo od Privredne banke Zagreb 20 miliona dolara i uredili jednu od najmodernijih klaonica tog vremena. Danas je to sve nezamislivo, san jedne noći”, kaže Komljenović.

 

Privredna propast
“Stečaj Gavrilovića pred sam rat bio je namjeran, ekonomski nije bio uslovljen. Gavrilović je prodan za tri miliona i 350 hiljada maraka, dok je jedna vanjska kooperacija procijenila da je vrijedio čak dvije milijarde maraka”, govori Komljenović o početku kraja jedne uspješne i nezaboravne priče koja je bila više od banijske, ali nadasve banijska. Iako je Gavrilović pred sam rat prodan starom vlasniku Đuri Gavriloviću, banijski brend je i u devedesete ušao sasvim normalno, sa šleperima i šleperima koji su izvozili robu. Radilo se i proizvodilo dok nije došlo do oružanih sukoba i sve je u jednom momentu izgubljeno, tržište, radna mjesta, domovi. Ratne godine Gavrilović je proveo više-manje radno, koliko je stanje na prvoj ratnoj crti dozvoljavalo.
Nakon Oluje, u privatnim rukama Gavrilovića, sa starom slavom, Gavrilović je u prvi mah stao na noge i počeo razvijati proizvodnju. Međutim, poslije Oluje veza Gavrilovića i banijskih sela nikada se nije obnovila. Odmah su promijenili dotadašnji poslovni kurs i rekli da im ne treba kooperacija, jer u Evropi imaju svu potrebnu robu i po cijeni koja im odgovara. “Agrokor i Todorić nisu tako mislili i razvili su vlastite velike i moderne farme, dok Gavrilović u Petrinji koja jedva životari nema ni jednu mesnicu, a pusta banijska sela nemaju skoro ni jedne kokoši”, razočarano i ogorčeno će reći Komljenović o novim, za njega nedokučivim i nerazumljivim vremenima. Od nekadašnjeg Gavrilovića ostao je samo mali dio proizvodnje. I građevine koje polako propadaju. Nasljednik tvornice pokrenuo je u Njujorku zahtjev za arbitražu za izgubljenu vrijednost tvornice od 1945., tražeći da mu se dodijeli tvornica, zemlja, stanovi, plus odšteta od 300 miliona eura. Potražujući svoju imovinu, Gavrilović je tužio državu, stavio plombe na skoro sve objekte u gradu od kojeg potražuje čak 320 stanova, zaštitio je ime Gavrilović, zabranio je čak da to ime nosi i lokalni hrvački klub koji se može pohvaliti i olimpijskim medaljama. Od nekadašnjeg motora razvoja Petrinje i banijskih sela, Gavrilović je prerastao u stijenu koja koči svaki pokušaj obnove života i rada.
A banijska sela? Njih skoro da i nema. Staračko stanovništvo, izgubljeni kontinuitet i vrijednost, država koja nije išla u smjeru razvoja ove osnovne hranidbene grane, učinila je svoje. Po banijskim brežuljcima na prstima jedne ruke mogu se nabrojati hrabri poljoprivrednici koji kao sjene nekadašnjih Gavrilovićevih kooperanata preživljavaju i opstaju.
Drugi petrinjski privredni simbol Slavijatrans mutnim, hrvatskim tranzicijskim procesima odolijevao je pune dvije decenije, i na kraju doživio sličnu sudbinu Gavrilovića. Samo što nije završio u privatnim rukama bogate obiteljske loze, nego u stečaju kao dokaz tragične privredne propasti i ljudskog poniženja.

 

Suživot i “Prosvjeta”
U takvoj situaciji, poslije masovne rasprodaje srpskih kuća na sniženju, višegodišnjem ekonomskom beznađu i privredne apatije svake vrste, bez imalo pozitivnih i poduzetničkih vjetrova, većinska hrvatska i srpska zajednica svedena na demografsku minijaturu, nisu ostvarile osnovni suživot, već i dvadeset godina nakon ratnih dešavanja povlače ratne konopce. “Petrinja je jedan od najgorih produkata ovog rata. Nestalo je sa lica Petrinje onog urbanog štiha koji je decenijama i stoljećima krasio i petrinjske ulice dobile su neku novu kulturološku dimenziju. Petrinja danas izgleda turobno, i za jedne, i za druge. Samo jedni su većina i samim time im je lakše, a srpska manjina kao da želi biti još manja i nevidljivija”, govori Lađević o suživotu kojeg sretne kada navrati u rodni grad.
Da je srpska zajednica izuzetno pasivna i nezainteresirana smatra i Đuro Kalanja, jedan od aktivnijih petrinjskih Srba koji na okupu održava Udrugu antifašista grada Petrinje. “Nevjerojatno kako nas je ovdje zahvatio nerad, nebriga, nezainteresiranost, ne vidim nikakav progres, ne poduzimamo potrebne korake da se izborimo za svoj komadić prostora u javnom životu svoje sredine. Odnos prema srpskoj zajednici u suštini je deklarativno gledano korektan. Međutim, što god Srbi manje traže, predlažu, egzistiraju, to je bolje. Svaki vid kulture i aktivizma počiva na pojedincima. Kada razgovaram sa Srbinom, ja sam Srbin, a kada razgovaram sa Antom nisam ništa. Izgubili smo taj identitet. Možda ljudi misle da će se tim putem spasiti”, tumači Kalanja.
Kakav je suživot najbolje svjedoči činjenica da petrinjski Pododbor “Prosvjete”, iako je osnovan 2001. godine, i dan-danas djeluje u privatnim prostorima, i ni jednom u skoro 15 godina nje pozvan na neki gradski društveni događaj, koncert ili folklorne susrete koji se organiziraju u Petrinji. Da li je protokolarna pozivnica Srbima stvar lokalne zajednice, ili organizatora, ali jedno je sigurno da bi bila simbolična poruka da su Srbi ipak sastavni dio ovog banijskog grada. Upravo iz te isključenosti je i osnovan Pododbor “Prosvjete”. Nekoliko Srba povratnika koje je prije rata zajedno sa Hrvatima djelovalo u tada jedinstvenom KUD Dušan Ćorković željelo se aktivirati u njenoj slijednici Petrinjčici, ali naišli su na hladan odgovor voditelja koji je rekao da unutra za Srbe nema mjesta. Iz revolta i potrebe za druženjem u crkvenim prostorijama 20. januara 2001. godine osnovali su Pododbor “Prosvjete”. Prvih godina lokalne i regionalne vlasti petrinjski pododbor Prosvjete su ignorirale, a prostor za djelovanje njeni članovi morali su tražiti dalje od negativne i neprijatne Petrinje po okolnim selima. Jednom prilikom “Prosvjeta” je uspjela dobiti i gradski prostor. Ali nalijepljeni naziv na vrata uništen je odmah nakon što je stavljen.
Postepeno, grad je počeo da “Prosvjetu” uvrštava u program financiranja, ali nikada među kulturno-umjetnička društva nego među ostale udruge. Razlika se uvijek osjeća, iako su s vremenom odnosi između “Prosvjete” i grada normalizirani što dokazuje i činjenica da za svoje programe petrinjski Pododbor od 2010. koristi prostor Hrvatskog doma, a od 2012. za organiziranje likovnih izložbi dobiju galeriju Krsto Hegeduš, što prije nisu mogli ni sanjati. Osim uspješnih aktivnosti na domaćem terenu, jedno od zabilježenih uspjeha na koje je petrinjska “Prosvjeta” ponosna je osvojeno prvo mjesto i zlatni pehar 2012. godine na međunarodnoj smotri izvornih pjevačkih grupa u Valjevu. “Osjećamo se izolirano, isključeno i nepoželjno. Nakon nekoliko godina rada i zapaženih rezultata, pitala sam pročelnicu u gradu zašto ‘Prosvjeta’ ne dobiva pozive, da i mi imamo želju da učestvujemo i budemo dio našeg grada. Dobila sam odgovor da je za to jako rano, da rane nisu zarasle i da to ne pokušavamo, zvučalo mi je kao da mi je rekla da ne izlazimo zajedno u grad sa većinskim narodom”, priznaje pionirka obnavljanja kulture u Petrinji Mara Vilus.

 

Politika i antifašizam
Takvoj atmosferi straha kumovale su i same političke strukture u Petrinji. Iako su na vlasti posljednjih godina lijeve stranke, njihovo često koketiranje i dugogodišnja koalicija na županijskom nivou sa strankama krajnje desnice kao što je HSP, a s druge strane tih, i pomalo stidljiv odnos prema srpskoj zajednici, nije dovoljan za otvaranje novog, povoljnijeg poglavlja hrvatsko-srpskih odnosa u Petrinji.
“Hrvatska država mora institucionalnim funkcioniranjem omogućiti da srpska zajednica živi bez straha, jer ona jedino na taj način može sačuvati svoj identitet. Petrinja se mora izboriti da Srbin može reći da je Srbin, i da zato ne snosi nikakve posljedice, i da ga zato nitko ne dira u kafani, a Srbi u Petrinji još uvijek se boje, i ne može mi nitko reći da je to njihova nezainteresiranost, ili bilo što drugo. Baniji se mora pridati veća pažnja, jer ona je danas, čak i među srpskim političarima u Hrvatskoj, ostala totalno zanemarena. Srbi će uspjeti sačuvati identitet onoliko koliko uspiju napraviti jake institucije, koje ovog puta nisu neke treće, nego srpske, jer samo srpske institucije čuvaju srpski identitet, i naravno demokratija i sloboda”, smatra Lađević.
Jedno od ogledala demokracije i slobode jeste i Banski Grabovac koji je postao svojevrsni barometar političke klime i tolerancije na Baniji ili Banovini kako neki zovu ovaj kraj. Na mjestu gdje je banijski vođa Vasilj Gaćeša poveo prvi ustanak u Hrvatskoj 23. jula 1941., na što danas podsjeća jedino spomenik “Plamen”, a ustaše u odmazdi za Gaćešinu akciju od 24. do 26. jula poubijale 1.285 Srba, svake godine najavljuje se minut šutnje “za poginule partizanske borce, nevine žrtve i branitelje iz Domovinskog rata”, a dugi niz godina u protokolarnim govorima ni jednom riječju nije bilo rečeno da su na tom mjestu stradale nevine srpske žrtve, a kamoli ime Vasilja Gaćeše, dok se kulturno-umjetnički program svake godine sasvim neprimjereno i nepristojno prema žrtvama odvija u neposrednoj blizini kosturnice…

 

HNS ušao među Srbe
Koliko god je u petrinjskom kraju teško govoriti o budućnosti i o prošlosti, tako je lako i jednostavno o političkom grupiranju petrinjskih Srba. Malobrojni i podijeljeni, dobri su, interesantni i iznad svega odani glasači za svoje određene petrinjske političke prvake kojima oni ako ništa, posluže bar da odluče izbornog pobjednika. Iako bi tradicionalno trebali biti vezani za SDP, Srbi petrinjskog kraja povratničke epohe vezani su isključivo za stranku sa hrvatskim nacionalnim predznakom, Hrvatsku narodnu stranku. “Srbi su pasivni samo u javnom isticanju svog identiteta. To je čak i kod mene djelomično prisutno, što se možda podsvjesno temelji na strahu od prije 20 godina. Biti Srbin u Petrinji nakon Oluje nije bilo lako. Morao si biti manji od makova zrna. Ljudi su govorili: samo pustite me da živim svoj život, nemoj da me niko ništa da pita. Tako je bilo tada, ali tako je i danas. U tom strahu, i u to vrijeme HNS je ušao u teritorij, voljela bi da je to SDP uradio, ali nije”, ističe o specifičnoj vezi petrinjskih Srba i HNS-a Svjetlana Lazić, inače Srpkinja koja je u redovnoj proceduri kao predsjednica SDP-a koalicijska partnerica HNS-ovca Darinka Dumbovića došla na mjesto zamjenice gradonačelnika.
Najmanji broj politički angažiranih petrinjskih Srba zastupa programska načela i ideje jedine izvorne srpske političke opcije u Hrvatskoj, Samostalne demokratske srpske stranke. Iako ogranak SDSS-a egzistira od 2004., do sada nije ostvaren iole značajniji izborni rezultat. “Narod je postao čudan i potkupljiv. SDSS kao stranka sa ograničenim materijalnim resursima nije bio u situaciji ‘investiranja’, odnosno nasipanja dva-tri kamiona kamena na makadam u sredinama u kojima žive Srbi uoči nekih izbora. SDSS takođe nema ni uslove za zapošljavanje ljudi u pojedinim gradskim i drugim poduzećima”, ističe Mara Vilus. “U gradskom vijeću, u ime nacionalne kvote, sjede dva Srbina: jedan HDZ-ovac, drugi HNS-ovac, ni jedan ne zastupa interese srpske zajednice”, tvrdi Vilus.
Kako bi vratili stari sjaj gradu koji je predratnih godina osvojio zlatni lampaš za najljepši grad u Hrvatskoj, aktuelna vlast je pokrenula obnovu fasada u užem dijelu grada. Poslije 20 godina nečinjenja ničega na izgledu grada, i ovaj korak je dobar ka kozmetičkoj promjeni, ali grad ne čine samo fasade, čine ga prije svega duboko podijeljeni, nesretni ljudi, ulice ispunjene strahom, truli zidovi zajedničkih, srpsko-hrvatskih pobjeda i uspjeha, ali i nove temelje srpske pravoslavne crkve kao dokaz povjerenja. Međutim, politika koja ne da zaboraviti zločine koje je počinio drugi, a nastoji potisnuti vlastite, kao i aktivnosti Srba Petrinje koje su zasnovani samo na ličnom interesu, nameću pitanje ima li ekonomski slomljena, moralno osiromašena, etnički obezvrijeđena i unutar sebe duboko podijeljena zajednica, zdrave jezgre za jedan dugotrajan, mukotrpan i težak posao obnove. Petrinja se uvijek nacionalnim identitetom hranila iz banijskih sela. Nažalost, i ona su sada uništena što vodi ozbiljnoj katarzi nekada bogatog petrinjskog svijeta.